Prema izvještaju Međunarodne novinske agencije Ahlul-Bayt (ABNA) - Tokom narednih dana očekuje se da će Iran svjedočiti jednoj od najvećih dženaza u svojoj savremenoj historiji. Nacionalna žalost trebala bi okupiti milione građana, ali i brojne strane delegacije iz cijelog svijeta. Ulice su pretvorene u mjesta sjećanja. Crne zastave vijore se na mostovima i državnim zgradama, portreti nadgledaju gradske trgove, dok su džamije, vjerske škole, univerziteti i javne ustanove postali centri molitve, razmišljanja i priprema.
Kako je prije nekoliko stoljeća napisao perzijski pjesnik Saadi: „Sinovi Ademovi udovi su jednog tijela.“ Čini se da je upravo ta bezvremenska misao ovih dana dobila svoje vidljivo utjelovljenje, dok se ljudi iz svih društvenih slojeva pripremaju da zajedno izraze svoju tugu.
Za mnoge Irance predstojeća dženaza predstavlja mnogo više od završetka jedne epohe. Ona označava zatvaranje poglavlja dugog četiri decenije, tokom kojeg je vođstvo duboko oblikovalo politički identitet zemlje, njenu stratešku poziciju i vjerski život. U gradovima i selima razgovori se sve manje vode o svakodnevnim obavezama, a sve više o uspomenama. Brojne porodice planiraju putovanje u Teheran i druge gradove domaćine kako bi prisustvovale događaju koji mnogi smatraju jednim od presudnih trenutaka u savremenoj historiji Irana. Iza ovog ogromnog okupljanja nalazi se logistička operacija bez presedana.
Nacionalni štab za organizaciju ispraćaja i dženaze, koji je iranska vlada formirala pod nadzorom prvog potpredsjednika Mohammada Reze Arefa, a kojim koordinira Ministarstvo unutrašnjih poslova, angažirao je gotovo sve najvažnije državne institucije. Posebni odbori zaduženi za logistiku, sigurnost, prijevoz, medicinsku pomoć, kulturne aktivnosti, međunarodnu koordinaciju, medijsko praćenje i brigu o građanima sedmicama pripremaju događaj čiji se obim može uporediti s najvećim državnim komemoracijama u historiji Islamske Republike.
Duž trasa kojima će prolaziti pogrebna povorka podižu se stotine volonterskih punktova za pružanje pomoći. Timovi hitne medicinske pomoći, bolnice, spasilačke službe i Iransko društvo Crvenog polumjeseca stavljeni su u stanje pune pripravnosti. Željeznica, aviokompanije, cestovni saobraćaj i sistemi javnog prijevoza proširili su svoje kapacitete kako bi mogli primiti milione ljudi koji će doputovati iz svih krajeva zemlje. Međutim, pripreme daleko nadilaze samu logistiku.
U naseljima širom Irana crna platna žalosti prekrivaju izloge trgovina i porodične kuće. Iz džamija odjekuju religijske žalopojke, dok veliki transparenti s likom ajatolaha Sejjeda Alija Hameneija dominiraju gradskim trgovima. Televizijske mreže neprekidno emituju dokumentarne emisije, historijske osvrte i izvještaje uživo iz gradova koji se pripremaju za ceremonije. Ne može se izbjeći utisak da je čitava nacija zastala.
Atmosfera podsjeća na riječi koje se često pripisuju Williamu Shakespeareu: „Daj tugi riječi; tuga koja ostane nijema šapuće preopterećenom srcu.“ U Iranu je tuga pronašla svoj izraz ne samo kroz govore i molitve, već i kroz more crnih zastava, uplakana lica i tihe kolone ljudi koje se okupljaju još prije početka zvaničnih ceremonija.
Očekuje se da će komemoracije ujedno postati jedan od međunarodno najpraćenijih događaja u Iranu posljednjih godina. Prema riječima Alija Akbara Pourjamshidiana, sekretara Nacionalnog štaba za organizaciju ispraćaja i dženaze, više od 300 stranih novinara već je podnijelo zahtjev za akreditaciju. Ukupan broj domaćih i stranih reportera, fotoreportera, autora dokumentarnih filmova i televizijskih ekipa mogao bi dostići gotovo 1.000 medijskih profesionalaca.
Zvaničnici navode da su predstavnici vjerskih institucija iz više od 90 država, kao i visoki politički zvaničnici iz više od 30 zemalja, službeno potvrdili dolazak na ceremonije. Istovremeno, velike delegacije građana iz Iraka, Pakistana, Afganistana i drugih susjednih država također se pripremaju za dolazak, što organizatori smatraju dokazom regionalnog značaja ovog događaja. Pripreme se, međutim, ne odvijaju samo unutar granica Irana. U Iraku su vlasti formirale nacionalni štab pod neposrednim nadzorom premijera kako bi koordinirale organizaciju pogrebnih povorki, svečanih dočeka i komemorativnih programa u saradnji s Teheranom.
Iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi, nakon sastanaka s najvišim iračkim zvaničnicima u Bagdadu, izjavio je da će predstojeće ceremonije predstavljati događaj „kojeg će historija sigurno pamtiti“ te da će dodatno učvrstiti veze između dvije susjedne države. Prema zvaničnom rasporedu, ceremonije će trajati šest dana i održavati se u pet gradova, a njihov vrhunac bit će dženaza u velikom kompleksu Imam Homeini Mosalla u Teheranu, nakon čega će se program nastaviti u drugim iranskim pokrajinama, a potom i u Iraku.
Zvaničnici naglašavaju da cilj komemoracija nije samo odavanje počasti preminulom vođi, već i jačanje nacionalnog jedinstva, učvršćivanje solidarnosti širom islamskog svijeta te potvrđivanje kontinuiteta rukovodstva Islamske Republike. Za organizatore, ove ceremonije predstavljaju posljednji ispraćaj jedne nacionalne ličnosti. Za mnoge učesnike, one su duboko lično i emotivno putovanje.
Za historičare, mogle bi ostati upamćene kao jedno od najznačajnijih javnih okupljanja u Iranu tokom 21. stoljeća. Dok se nad Teheranom približava svitanje, radnici nastavljaju postavljati zaštitne ograde, volonteri dijele potrepštine, pripadnici sigurnosnih službi privode kraju posljednje pripreme, a milioni ljudi spremaju se napustiti svoje domove kako bi prisustvovali ceremonijama. Uskoro će ulice koje su svakodnevno ispunjene saobraćajem preplaviti ožalošćeni građani. Zvuci svakodnevnog života ustupit će mjesto elegijama.
Crne zastave vijorit će se iznad nepreglednog mora ljudi. Jedna nacija, ujedinjena u žalosti, ispisat će novo poglavlje svoje historije – ne mastilom, već koracima, suzama, molitvama i sjećanjem. Kako je zapisao Victor Hugo: „Velika tuga je božanski i strašan sjaj.“ U danima koji dolaze taj će se osjećaj odražavati širom Irana, gdje se očekuje da će bezbrojni građani doći kako bi odali posljednju počast vođi čije je mučeništvo postalo ne samo trenutak nacionalne žalosti, već i događaj za koji mnogi vjeruju da će ostaviti trajan trag u historijskom pamćenju cijele regije.
Your Comment